Vraćanje u Prokin gaj: Antikvarni primjerak otkrio je trajnu snagu Ćopićeva romana
Osobni zapis s Večernji.hr pokazuje kako knjiga iz djetinjstva i nakon pedeset godina čita istom glađu i zašto je to više od nostalgije.
Antikvarni nalaz s Ex librisom Tereze Pulje
Prije dvije godine autor je na antikvarnom odjelu pulskog Sa(n)jam knjige kupio izdanje romana Orlovi rano lete Branka Ćopića iz biblioteke Vjeverica, objavljeno u izdanju Mladosti iz Zagreba 1979. godine. Primjerak je ilustrirao zagrebački kipar i grafičar Ivica Antolčić, a na titularnoj stranici stoji Ex libris čuvene pulske knjižarke Tereze Pulje. Autor ranije nije vidio to izdanje, iako je u Sarajevu posjedovao češće pretiskavano izdanje biblioteke Lastavica sarajevske Svjetlosti.
Povratak u Valkanu i kutije sa Sepetarevca
Početkom rujna, tijekom nekoliko dana odmora u Puli na kupalištu Valkana, autor je iz neraspakiranih kutija preseljenih sa Sepetarevca uzeo upravo taj roman. O tim selidbama djelomično govori i knjiga Selidba, kako se navodi u tekstu. Knjigu je čitao pet ili šest puta, a posljednji put prije pola stoljeća, pa je u nju ušao s mješavinom znatiželje i opreza.
Čitanje u jednom dahu
Roman je pročitan u jednom popodnevu i večeri, istom brzinom i istom glađu za pričom kao u djetinjstvu. Autor priznaje da je u dobi od deset godina upravo ovo djelo, uz Molnarove Junake Pavlove ulice i Twainove Pustolovine Toma Sawyera, smatrao najboljom knjigom u životu. Strah od razočaranja bio je prisutan, jer razočaranje u knjigu iz djetinjstva često znači razočaranje u vlastitu prošlost i sadašnjost.
Pobuna i ustanak bez krvi
Ćopićev roman govori o dječjoj pobuni i ustanku, smješten u mitski Prokin gaj gdje se okuplja pobunjenička skupina. Autor danas u njemu vidi moguću namjeru pisca da iz dječje perspektive opiše motive za odlazak u partizane i užas 1941. godine u Bosanskoj krajini, ali tako da ga oslobodi krvi i traume. Kao dječak to nije prepoznavao; knjiga je za njega bila vrata u svijet kojem je želio pripadati, ponajprije u svijet književnosti.
Galerija likova koja ne blijedi
U pamćenju su ostali ne samo imena nego i karakteri: Stric, Jovanče, Nikolica s prikolicom, Nik Čulibrk, Lazar Mačak, Vanjka Široki, poljar Lijan i Đoko Protrk. Svaki od njih nosi prepoznatljivu crtu, a mnoštvo epizoda i anegdota djeluje kao da je stvarno. Ćopić je roman gradio od tih razvedenih događaja, bez prilagođavanja tobožnjem uzrastu.
Stih na Stričevom šeširu
Posebno mjesto zauzima natpis na Stričevom šeširu, zapravo kartonu kutije mišomora: Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine. Autor sada prepoznaje da je riječ o simetričnom osmercu, nakon deseterca najčešćem stihu u hrvatskoj narodnoj poeziji, te povezuje Ćopićev postupak s Hanibalom Lucićem i njegovim stihom o vili koja je sve hvale skupila i srce zatravila.
Zašto je ovo remek-djelo dječje književnosti
Ćopić piše onako kako pišu samo najveći pisci za djecu, iz cjeline svoje pameti i svijesti, bez svijesti o svrsi i obliku. Autor ga uspoređuje s Thomasom Mannom i njegovim Čarobnim brijegom, ali za djecu: pisac je sudionik svijeta svojih romana, a ne promatrač koji se spušta na dječju razinu. Upravo zato knjiga ni nakon pola stoljeća ne djeluje zastarjelo.
Trajni pečat čitateljskog identiteta
Čitajući ponovno, autor zaključuje da je u neutaživoj gladi za knjigama i novim svjetovima nesvjesno tražio ono prvotno uzbuđenje koje mu je pružio Ćopić. Malo je stvarno velikih knjiga i velikih pisaca, a život u književnosti postaje duga potraga upravo za takvim djelima. Zato posljednja rečenica zapisa – da mu je Branko Ćopić zatravio srce za cijeli život i zauvijek – nije patetika, nego točan opis čitateljskog identiteta.
