Vodeni zid od 17,6 metara: Najekstremniji divovski val u povijesti mjerenja mijenja znanost o oceanima

U studenome 2020. godine, nedaleko od mjesta Ucluelet na kanadskom otoku Vancouver, ocean je ispisao jednu od najdramatičnijih stranica moderne oceanografije. Mjerna plutača zabilježila je divovski val visok 17,6 metara, otprilike poput četverokatnice. Znanstvena analiza potvrdila je da je riječ o najekstremnijem divovskom valu otkako postoje mjerenja.

Od legende do mjernog zapisa

Divovski valovi stoljećima su slovili kao pomorske priče. Tek 1995. godine naftna platforma Draupner u Sjevernome moru, oko 160 kilometara od norveške obale, pogodio je val visok 25,6 metara. Taj je događaj natjerao znanost da prizna kako takvi vodeni zidovi nisu izmišljotina.

Ucluelet nadmašuje definiciju

Prema definiciji, divovskim valom smatra se onaj koji je više nego dvostruko viši od okolnih valova. Val kod Draupnera bio je otprilike dvostruko viši, dok je val kod Uclueleta bio gotovo tri puta viši od valova koji su ga okruživali. Fizičar Johannes Gemmrich sa Sveučilišta Victoria izjavio je da je u odnosu na okolne valove to vjerojatno najekstremniji divovski val ikad zabilježen.

Rijedak događaj s povratnim razdobljem od 1300 godina

Procjenjuje se da se takav val na tom području može očekivati tek jednom u 1300 godina. Ta brojka ne znači da će se val pojaviti točno svakih 1300 godina, nego da je vjerojatnost njegova nastanka u pojedinoj godini iznimno mala. No upravo ta rijetkost otežava proučavanje i povećava opasnost.

Što uzrokuje vodene zidove?

Znanstvenici još ne znaju točno kako nastaju divovski valovi. Njihova nepredvidljivost i golema snaga ugrožavaju brodove, naftne platforme i vjetroelektrane na moru. Iako valovi kod Uclueleta i Draupnera nisu prouzročili veću štetu ni ljudske žrtve, pretpostavlja se da su neki brodovi nestali tijekom 1970-ih možda potonuli upravo zbog njih.

Nova studija: nisu potpuno slučajni

Istraživanje objavljeno u veljači u časopisu Ocean Science, a vodili su ga znanstvenici sa Sveučilišta Južne Floride, analiziralo je višegodišnje podatke mjernih plutača. Utvrđeno je da postojeći modeli valovanja sustavno podcjenjuju visinu koju valovi mogu dosegnuti. Pojava divovskih valova, zaključuju istraživači, nije potpuno nasumična.

Zima, zapadna obala SAD-a i sjeverni Atlantik

Najčešće se pojavljuju zimi, a najveći broj zabilježen je uz zapadnu obalu Sjedinjenih Američkih Država te u sjevernom Atlantiku. Sjeverozapadni dio pacifičke obale Sjeverne Amerike, gdje je nastao i val kod Uclueleta, pripada područjima s najvećim rizikom. Taj geografski uzorak nije slučajan, nego upućuje na ulogu zimskih oluja i jakih struja.

Rani znak upozorenja

Kod približno tri četvrtine analiziranih divovskih valova neposredno prije nastanka zabilježeno je naglo smanjenje pravilnosti valovanja, nakon čega je uslijedio brz povratak te pravilnosti. Istraživači se nadaju da bi taj obrazac mogao postati temelj sustava za pravodobno predviđanje. No zasad je neizvjesno hoće li divovske valove ikada biti moguće pouzdano prognozirati.

Zašto je to važno i za Jadran

Članak ne spominje Jadran, ali poruka je jasna: ekstremni valovi nisu rezervirani za daleke oceane. Sredozemlje ima svoje oluje i brodski promet, a hrvatska obala s tisućama otoka i trajektnim linijama osjetljiva je na nagle promjene vremena. Mogućnost ranog uočavanja obrazaca koji prethode divovskom valu stoga ima praktičnu vrijednost i za naše more.