Trčanje koje je srušilo zid tišine: Kako je pomoćnica u nastavi Andrea povela Izabelu do prve medalje
Priča o povjerenju, uključivosti i prvoj utrci trinaestogodišnje učenice iz spektra autizma, koju je na Štefanskom điru pratila njezina pomoćnica u nastavi Andrea Zadravec.
Kada se ljubav prema trčanju spoji s poslom koji se radi srcem, nastaju priče koje nadilaze sportske rubrike. Upravo takva priča stigla je sa Štefanskog đira, kolovoške utrke koja je ove godine dobila posebnu dimenziju.
Susret koji je prerastao školske klupe
Andrea Zadravec je pomoćnica u nastavi koja je tek mjesec dana asistentica trinaestogodišnjoj Izabeli Farkaš, učenici iz spektra autizma. Njihovo druženje, koje je započelo u školskim klupama, ubrzo je preraslo u nešto mnogo dublje od formalne potpore u razredu.
Andrea je u Izabelinu školu došla prošle školske godine, ali je tada radila s drugom učenicom, Hanom, koja ima cerebralnu paralizu. S Izabelom se sprijateljila postupno, a ove školske godine službeno joj je dodijeljena i kao pomoćnica. "Čini mi se da joj je odgovarala moja opuštenost, pozitivnost i spremnost na šalu", prisjeća se Andrea.
Trčanje kao put u tuđi svijet
Andrea je ljetos počela rekreativno trčati i prijavila se na Štefanski đir u kolovozu. Igrom slučaja, na istoj utrci našla se i Izabela. Njezina baka Zdenka željela je da unuka istrči svoju prvu utrku, ali je znala da joj je potrebna podrška.
Iako je Izabela vrlo brza, sama nije mogla istrčati utrku onako kako bi to mogla uz osobu od povjerenja. "Čim sam joj to spomenula, odmah je rekla da će biti uz nju", kaže baka Zdenka o Andrei. Ljubav i povezanost učinile su ostatak.
Prva utrka uz podršku koja znači sve
Andrea nije dvojila ni sekunde. U utrci je sudjelovala i njezina kći Nikol, koja je u svojoj kategoriji osvojila prvo mjesto, dok je Andrea u svojoj kategoriji bila treća. No najvažniji rezultat tek je slijedio.
Izabela je krenula munjevito, baš kao što je Andrea i očekivala. Kako se cilj približavao, trebalo joj je sve više poticaja. "Uz pozitivu, osmijeh i podršku publike uspjela je sve odraditi zaista lavovski", kaže Andrea.
Cilj koji nije mjerio vrijeme
Dolazak na cilj i trenutak kada je Izabela primila svoju medalju bili su ispunjeni ponosom i srećom. "U tom trenutku nije mi bio važan rezultat ni vrijeme. Najvažnije mi je bilo vidjeti njezinu sreću", naglašava Andrea.
Taj trenutak pokazao je koliko nekome ponekad znači samo to da mu pružite ruku, podršku i kažete: "Idemo, možeš ti to." Izabela se i izvan nastave bavi košarkom i jako je voli, a na utrci je još jednom pokazala koliko se trudi kada nešto voli.
Obiteljska trkačka priča
Zajednički dolazak na cilj dao je Andrei dodatnu energiju. Nakon Štefanskog đira sudjelovala je i u utrci na četiri kilometra. "Mislim da mi je upravo ona dala dodatnu energiju", priznaje Andrea.
Njezina kći Nikol također je dio priče: osvojila je prvo mjesto u svojoj kategoriji. Obiteljski trkački duh i spremnost da se pomogne drugome tako su se spojili u jedno poslijepodne koje će svi pamtiti.
Posao koji se premalo vrednuje
Andrea u razgovoru otvara i važno pitanje: posao pomoćnika u nastavi još uvijek nije dovoljno cijenjen, ni društveno ni financijski. "Mi nismo tu samo da fizički pomognemo djetetu ili budemo uz njega na nastavi. Mi postajemo njihova podrška, sigurnost, prijatelj i netko tko vjeruje u njih onda kada možda sami još ne vjeruju u sebe", ističe.
Upozorava da se odgovornost i količina srca koju ljudi ulažu u taj posao ne prepoznaju dovoljno. A upravo priča s Izabelom pokazuje koliko takva podrška može promijeniti djetetov život.
Hana, jednako važan dio priče
Andrea naglašava da ova priča ne smije zasjeniti Hanu, učenicu s cerebralnom paralizom s kojom svakodnevno radi. Hana zbog zdravstvenog stanja i kolica ne može biti fizički aktivna na isti način kao Izabela, ali to ne umanjuje njezin trud ni vrijednost njihova odnosa.
"I nju obožavam i ona je jednako važan dio mog svakodnevnog života", kaže Andrea. Svako dijete ima svoje mogućnosti i potrebe, a različitosti ne umanjuju vrijednost odnosa.
Mali činovi, velike pobjede
Najveća motivacija Andrei ostaju djeca, njihovi osmijesi, napredak i trenuci u kojima uspiju napraviti nešto što im je prije predstavljalo izazov. "Njihov osmijeh, napredak i sreća najveća su nagrada", zaključuje.
Priča s Štefanskog đira nije samo sportska crtica. Ona je dokaz da uključivost nije apstraktan pojam, nego niz malih činova koji djetetu omogućuju da osjeti da može ravnopravno sudjelovati, doći do cilja i ponijeti svoju medalju.
