Tko čuva one koji postavljaju pitanja? Katarina Peović traži odgovore od ministra Božinovića

Javni apel umjesto tihe procedure

Kada saborska zastupnica odluči da će svoje pitanje uputiti otvorenim pismom, to nije tek administrativni čin. Katarina Peović time je poručila da ne traži samo interni odgovor, nego i javnu raspravu o tome tko je odgovoran za sigurnost građana, pa i nje same kao izabrane predstavnice. Pismo je upućeno ministru Davoru Božinoviću, a u njemu se postavlja izravno pitanje: „Tko je zaštitio mene i moje dijete, kao i susjede?“.

Ova formulacija sugerira da je zastupnica doživjela situaciju u kojoj se nije osjećala zaštićenom, no detalji tog događaja nisu poznati iz dostupnih izvora. Otvoreno pismo, objavljeno 5. listopada 2026. godine, tako postaje poziv na odgovornost, ali i na transparentnost u radu tijela zaduženih za unutarnje poslove.

Tko je Katarina Peović i zašto je njezin glas važan

Katarina Peović obnaša dužnost saborske zastupnice u Hrvatskom saboru, što potvrđuje i opis izvora. Kao parlamentarka, ona ima ne samo pravo nego i dužnost postavljati pitanja izvršnoj vlasti, posebno kada se radi o pitanjima koja izravno utječu na život građana. Njezino obraćanje ministru nije stoga obična privatna prepiska, već politički čin koji bi trebao potaknuti širu raspravu o sigurnosnim politikama.

Međutim, bez uvida u puni tekst pisma i kontekst događaja na koji se poziva, teško je procijeniti radi li se o pojedinačnom incidentu ili sustavnom problemu. Ono što je jasno jest da je zastupnica odlučila iznijeti svoje iskustvo u javnost, što može biti znak nepovjerenja u postojeće kanale komunikacije s nadležnim ministarstvom.

Ministar Božinović i pitanje nadležnosti

Davor Božinović u hrvatskoj javnosti poznat je kao ministar u Vladi Republike Hrvatske, no iz samog naslova i opisa izvora ne proizlazi izrijekom koje je resorno ministarstvo u pitanju. S obzirom na prirodu upita o zaštiti osoba i imovine, logično je pretpostaviti da se radi o Ministarstvu unutarnjih poslova, čiji je Božinović dugogodišnji čelnik, ali ta pretpostavka nije potvrđena u priloženim dokazima. Zbog toga je potrebno dodatno provjeriti je li pismo upućeno upravo tom resoru.

Bez obzira na precizno ministarstvo, sam čin obraćanja ministru otvorenim pismom ukazuje na to da zastupnica smatra kako je upravo on nadležan za odgovor. U hrvatskom političkom sustavu ministri su odgovorni za rad svojih resora i dužni su odgovarati na zastupnička pitanja, pa i ona koja dolaze u formi javnog apela.

Sigurnost javnih osoba: stalna tema, rijetko dovoljno ozbiljno shvaćena

Pitanje zaštite izabranih dužnosnika i njihovih obitelji nije novo, ali se rijetko otvara na ovako izravan način. U javnom prostoru često se raspravlja o prijetnjama novinarima, sucima i aktivistima, dok se sigurnost saborskih zastupnika ponekad podrazumijeva kao riješena kategorija. Međutim, iskustva poput onoga koje Katarina Peović iznosi u svom pismu podsjećaju da nitko nije automatski zaštićen samim time što obnaša javnu dužnost.

Otvoreno pismo stoga ima dvostruku funkciju: s jedne strane traži konkretan odgovor o vlastitom slučaju, a s druge strane otvara prostor za razgovor o tome kako država štiti svoje građane, uključujući i one koji su zbog svog političkog djelovanja izloženi riziku. Ako se pokaže da je došlo do propusta u zaštiti, to bi moglo imati ozbiljne posljedice za povjerenje u institucije.

Susjedi i zajednica: proširenje perspektive

Spominjanje susjeda u pitanju zastupnice posebno je zanimljivo jer proširuje fokus s osobne sigurnosti na sigurnost lokalne zajednice. Time se poručuje da problem nije ograničen na jednu osobu ili obitelj, već da se tiče šireg kruga ljudi koji dijele isti životni prostor. U tom smislu, otvoreno pismo postaje i apel za odgovornost prema svim građanima, ne samo prema političarima.

Ovakav pristup može biti učinkovit jer skreće pozornost na svakodnevne sigurnosne izazove s kojima se suočavaju mnogi, a koji često ostaju nevidljivi dok se ne dogodi nešto ozbiljno. Pitanje „tko je zaštitio susjede“ implicitno traži odgovor o tome kakvu zaštitu država pruža običnim ljudima u njihovim domovima i ulicama.

Politička odgovornost i očekivani sljedeći koraci

Nakon što je otvoreno pismo objavljeno, očekuje se reakcija nadležnog ministarstva ili samog ministra Davora Božinovića. U dosadašnjoj praksi hrvatske politike, odgovori na ovakve javne upite često dolaze u obliku priopćenja za medije ili izjave na konferenciji za novinare. Međutim, iz dostupnih izvora nije moguće potvrditi je li takva reakcija već uslijedila ili se tek očekuje.

Ono što je sigurno jest da će javnost pomno pratiti kako će se ministar postaviti prema ovom pitanju. Ako odgovori konkretno i argumentirano, to može ojačati povjerenje u institucije; ako pak pismo ostane bez jasnog odgovora, moglo bi se to protumačiti kao izbjegavanje odgovornosti. U svakom slučaju, otvoreno pismo Katarine Peović već je postiglo svoj osnovni cilj: pitanje sigurnosti postavilo je u središte javne rasprave.

Širi kontekst: povjerenje u institucije na kušnji

Ovaj slučaj dolazi u trenutku kada se u hrvatskom društvu sve češće postavljaju pitanja o učinkovitosti i transparentnosti rada državnih tijela. Građani traže odgovore na niz pitanja koja se tiču njihove svakodnevne sigurnosti, a otvoreno pismo jedne saborske zastupnice samo je jedan od glasova u toj široj raspravi. Iako se ne može generalizirati na temelju jednog slučaja, ovaj događaj može poslužiti kao indikator stanja u kojem se čak i izabrani predstavnici osjećaju potrebu javno tražiti objašnjenje za vlastitu zaštitu.

Hoće li ovaj slučaj dovesti do konkretnih promjena u sigurnosnim procedurama ili će ostati samo još jedno otvoreno pismo bez jasnog epiloga, ovisi o spremnosti institucija da preuzmu odgovornost. Za sada, javnost ima pravo znati tko je zadužen za sigurnost građana i kako se ta dužnost ispunjava.

Zaključak: Pitanje koje traži odgovor

Otvoreno pismo Katarine Peović ministru Davoru Božinoviću nije samo osobna potraga za istinom; ono je i test zrelosti hrvatskih institucija. Pitanje „Tko je zaštitio mene i moje dijete, kao i susjede?“ nadilazi pojedinačni slučaj i postavlja se kao univerzalno pitanje o tome kako država brine o sigurnosti svojih građana. Dok čekamo konkretan odgovor, jedno je jasno: tišina ili izbjegavanje neće biti prihvatljivi. Javnost očekuje transparentnost, a upravo to je ono što bi ovo otvoreno pismo moglo potaknuti.