Profesor Bežovan: Povećanje poreza na prazne stanove neće samo po sebi riješiti stambenu krizu
Gojko Bežovan upozorava da model nije pravedan, traži analize učinaka i predlaže povezivanje studenata i starijih sugrađana.
Odluka Grada Zagreba
Grad Zagreb povećava porez na nekretnine s pet na osam eura po četvornom metru, što je najviši dopušteni iznos. Ta odluka trebala bi potaknuti vlasnike praznih stanova da ih ponude na tržištu najma. No profesor socijalne politike s Pravnog fakulteta u Zagrebu Gojko Bežovan u razgovoru za N1 upozorava da predloženi model nije dovoljno pravedan i da gradske vlasti nisu provele potrebne analize.
Analiza koja nedostaje
Bežovan ističe da je dosadašnji porez od pet eura po četvornom metru povećao broj registriranih ugovora o najmu. Međutim, prije donošenja nove odluke trebalo bi analizirati te rezultate, uključujući broj novoregistriranih ugovora i iznose najamnina. Takvi podaci omogućili bi širu sliku funkcioniranja stambenog tržišta. On sam kaže da odavno zagovara uvođenje tog poreza, ali očekuje da se uz odluku prilože analize.
Problem jedinstvenog poreza
Profesor upozorava da cijene nekretnina i najamnina nisu jednake u svim dijelovima Zagreba, pa je upitno opravdanje jedinstvenog poreza za cijelo gradsko područje. Grad ima devet zona prema kojima se plaća komunalna naknada, s koeficijentima od 0,20 u Gornjoj Planini do 1 na Tuškancu. Primjena iste stope poreza na sve zone zanemaruje gospodarsku snagu vlasnika, što je suprotno ustavnom načelu oporezivanja prema gospodarskoj snazi.
Prazni stanovi nisu isto što i prazni stanovi
Bežovan dovodi u pitanje podatak o približno 55.000 praznih stambenih jedinica u Zagrebu. Statistički evidentirani prazni stanovi nisu nužno spremni za stanovanje. Zakon omogućuje oslobođenje od poreza za nekretnine koje nisu pogodne za stanovanje, a procjene su se temeljile i na podacima o potrošnji električne energije. Takav pristup ne daje preciznu sliku stambenog fonda.
Stambena kriza kao opaki problem
Stanovanje je postalo toliko složen problem da ga nije moguće riješiti jednom poreznom intervencijom. Bežovan koristi međunarodni pojam „wicked problem“, odnosno opaki problem, za koji nije sigurno koliko jedna intervencija može pridonijeti rješenju. Zagreb bi dio prihoda od poreza trebao usmjeriti u istraživanje stambenih potreba i učinaka mjera. Također upozorava da se stambena politika mora povezati s prometnim planiranjem u cijeloj zagrebačkoj aglomeraciji jer sve više ljudi radi u Zagrebu, a živi u okolnim naseljima zbog priuštivijeg stanovanja.
Zaboravljeni potencijal obiteljskih kuća
Umjesto pukog povećanja poreza, Bežovan predlaže bolje korištenje prostora u obiteljskim kućama u kojima žive starije osobe, često same. U nekim europskim zemljama postoje poticaji za prilagodbu takvih nekretnina kako bi se uredile zasebne stambene jedinice za najam. Takav bi model starijim vlasnicima donio dodatne prihode i veću društvenu uključenost, što je danas velik problem jer se umirovljenici često osjećaju isključeno i izolirano. Sličan model mogao bi se primijeniti i na starija samačka kućanstva u gradskim stanovima koja se suočavaju s rastućim troškovima.
Povezivanje studenata i umirovljenika
Studenti u Zagrebu sve teže pronalaze priuštiv smještaj, a povezivanje tih dviju skupina moglo bi imati financijske i društvene koristi. Bežovan priznaje da postoji nepovjerenje između vlasnika i potencijalnih najmoprimaca, ali smatra da se ono može ublažiti preporukama i boljim međusobnim upoznavanjem. Kampanje za kultiviranje najma stanova mogle bi pomoći, jer nisu svi odnosi najmodavaca i najmoprimaca loši.
Neodrživost socijalnog najma
Profesor također kritizira postojeće stambene mjere. Njegov tim je utvrdio da četveročlana obitelj živi u 33 četvorna metra po podstanarskom statusu bez ugovora i nema prava ni na kakve mjere. Gradski projekti javnog i socijalnog najma imaju previše restriktivne kriterije, a cijena socijalnog najma od 0,37 eura po četvornom metru je neodrživa. To smatra dijelom klijentelizma postojećih vlasti.
Javnost koja šuti
Stambena kriza u Hrvatskoj nije samo problem mladih, već i građana srednje dobi te umirovljenika. Za razliku od Španjolske, gdje su visoke cijene stanovanja izazvale velike prosvjede, u Hrvatskoj javna mobilizacija uglavnom izostaje. Bežovan smatra da je stambeni problem u javnosti tretiran kao privatni, a ljudi su stigmatizirani i isključeni. Umjesto rasprave o egzistencijalnim problemima, javnost se bavi međunarodnim pitanjima poput Hormuškog tjesnaca ili Krima.
